Prof. dr Aleksandar Savanović

Univerzitet u Banjoj Luci

Fakultet političkih nauka

Liberalni fundamentalizam

„Samo lud čovjek bi potcjenio intuiciju i common sense nacije – istorija nas je nebrojeno puta naučila da to mogu biti mnogo dublji uvidi od znanja akademaca i genija umjetnika. Umjesto što kukaju, i čak u maniru pravih istočnjačkih despota optužuju narod za zaostalost, ksenofobiju i neznanje, liberali bi trebali ozbiljno da saslušaju poruku građana. A ona je jasna: liberalne vrijednosti su pervertirane u nešto što nema veze sa onim na šta ime ukazuje.“

Novija dešavanja na Zapadu čini se da sasvim jasno pokazuju da svjedočimo krizi fundamentalnih principa zapadnjačke civilizacije. Ta kriza ima specifičnu formu: ona nije kriza principa kao takvih, već kriza njihove implementacije u političkoj i društvenoj praksi u formi fenomena koji se može nazvati liberalni fundamentalizam. Premda zvuči kao kontradikcija u terminima – zapravo nije: i liberalizam može biti fundamentalistički, pa čak i totalitaran po svojoj praksi. Pobjeda Trampa čini se da pokazuje da se to i dogodilo: Tramp je dobio veliki dio glasova upravo na fonu svoje antiliberalne retorike. Činjenica da je većina građana SAD glasala za njega pokazuje nam da to nije stvar samo trampovskog svjetonazora, već i stav naroda. Kako je to uopšte moguće? Prije svega zahvaljujući greškama samih (neo)liberala, koji sve više liče na one protiv kojih su i nastali – naime autokrate.

Rascjep između elite i naroda

Rezultati glasanja u SAD daju mnogo indikativnih podataka. Ako pogledamo teritorijalnu raspoređenost glasova vidjećemo da je Tramp izgubio u bastionima planetarnog liberalizma New Yorku i Kaliforniji. A dobio je uvjerljivo u untrašnjoj “konzervativnoj”, “bijelo-hrišćanskoj” itd. Americi.

 

To je jasna linija kulturnog razgraničenja. Verner Zombart je u knjizi “Trgovci i Junaci” opisao kulturnu podjelu zapadnih nacija. Na jednoj strani su narodi “zemlje”, krvi i tla, skloni staleškom uređenju, “tradicionalističkim” vrijednostima i statičnim političkim poretcima. Tipičan primjer je Njemačka ili Rusija. Na drugoj strani su trgovačke pomorske nacije, sklone dinamičnim republikanskim uređenjima i liberalnim vrijednostima, globalizaciji i multikulturalizmu. Tipičan primjer je Venecija ili UK. Očito je da je ova kulturna podjela jedan od faktora koji su definisali izbore u SAD. Takav obrazac jasno vidimo i u strukturi glasova po religiji: 62% protestanata i 56% katolika glasalo je za Trampa, dok je 72% ateista glasalo protiv njega.

Još jedan zanimljiv podatak je da je kompletna kulturna elita SAD, Holivud i ostali, kao i kompletna akademska zajednica bila protiv Trampa.

 

Očito je da izbori pokazuju jasan rascjep između akademske/kulturne elite i građana. Intelektualci i umjetnici po pravilu su liberalnijih svjetonazora . Činjenica je da su građani SAD ovaj put odbili da podrže takvu kulturu.

I to treba uzeti zaozbiljno. Samo lud čovjek bi potcjenio intuiciju i common sense nacije – istorija nas je nebrojeno puta naučila da to mogu biti mnogo dublji uvidi od znanja akademaca i genija umjetnika. Umjesto što kukaju, i čak u maniru pravih istočnjačkih despota optužuju narod za zaostalost, ksenofobiju i neznanje, liberali bi trebali ozbiljno da saslušaju poruku građana. A ona je jasna: liberalne vrijednosti su pervertirane u nešto što nema veze sa onim na šta ime ukazuje.

Šta nije a šta jeste liberalizam

Dogmatiziranje je prva od antiliberalnih grešaka. Pretvaranje jednog sistema stavova u nedodirljivu dogmu nepodložnu kritici nespojivo je sa samim pojmom i riječju „liberalizam“. Međutim, upravo to se događa sa (neo)liberlanim svjetonazorom u zapadnjačkom javnom diskursu. Danas, ako se usudite postaviti upitnik na neku od liberalnih dogmi rizikujete ne samo da vas diskredituju kao naučnika, već i da vas ospore sa etičke tačke gledišta, kao moralno nezrelu ili čak bolesnu osobu: primitivca, zaostalog zatucanog „tradicionalistu“, ksenofoba itd. Nedavno je Le Mond objavio vijest da na univerzitetima u Parizu nije moguće dobiti mjesto na katedri za ekonomiju ako ste marksistički orijentisan teoretičar, ili uopšte na bilo koji način osporavate dogmu Vašingtonskog konsenzusa.

U paru s dogmatiziranjem, kako je to i uobičajeno, ide prinuda – tj plasiranje jednog svjetonazora silom. Mnogi moji prijatelji liberalnih svjetonazora smatraju da ne može biti pardona i obzira u borbi za ljudska prava i slobode. Ali, šta može biti više anti-liberalno od širiti demokratiju bombama? „Aksiom neagresije“ je sidrišna tačka liberalnog svjetonazora – koji, ako će biti prihvaćen, mora biti prihvaćen dobrovoljno. Mnogi korifeji neoliberalizma upozoravali su nas da je kritična greška upotreba sile. Slijedeći njihov savjet Regan je srušio sovjetski blok bez ispaljenog metka. Danas, međutim, svjedoci smo da se liberalne elite ne libe da u ime svog ideala primjene moć – po pravilu „meku“, ali nije im strana i gola sila.

Možemo navesti bezbroj primjera koji ilustruju tu agresivnu kampanju i praksu. Na primjer: mnogi sadašnji liberali, opravdano zgroženi varvarstvom Iranskog režima, smatraju da treba sravniti sa zemljom vlast u Teheranu. Ali Iranski režim je stvar Iranskog naroda – samo on može da ga ruši. Može mu se (i treba) pomoći u tom poslu, ali samo kada, i ako, zatraži pomoć spolja.

Takva agresivnost je još iritantnija kada se primjenjuje na vlastitoj naciji. Neoliberalne elite se, i to ne bez osnova, optužuju da provode pravi kulturni inžinjering nad vlastitim narodima. Svakodnevno svjedočimo takvim postupcima. Recimo stiče se utisak da ne možete pobijediti na Evroviziji ako niste gej. Otvaranje olimpijade u Parizu dodatno je dolilo ulje na vatru: premda su organizatori dali kredibilno objašnjenje, ipak ostaje činjenica da je veliki dio javnosti ostao revoltiran manifestacijom kao napadnim i neprimjerenim forsiranjem jedne agende. Sasvim u duhu takvih praksi Bajden nije našao ništa sporno u tome da na Uskrs okiti Bijelu kuću Trans zastavama.

Dva glavna selebritija njegovog vojnog kabineta su dotična dva gospodina:

 

Naravno da nema ništa sporno u tome da trans osobe budu na bilo kojoj funkciji kao i bilo ko drugi, ako to svojim kvalifikacijama zaslužuju. Ali ova dvojica su toliko forsirani u javnosti da ne čudi kako su mnogi stekli utisak da im je upravo njihov identitet bio glavna kvalifikacija. Ili, kako je to jedan od Trampovih podržavatelja poentirao: “America spent 50 years fighting the USSR just to become a gay retarded version of it.”

Kalifornija, po tradiciji, prednjači u ovim „slobodama“. Tamo smo svjedočili šokantnim zakonskim prijedlozima po kojima bi sud imao pravo da oduzme dijete roditeljima ako ono pokaže i najmanju naznaku za promjenom pola a roditelji se tome usprotive. Dakle, maloljetniku kojeg ne smatrate doraslim da glasa, vozi, nosi oružje, pije alkohol i sl., dopuštate tako radikalnu stvar kao što je promjena pola? Jedan naš šaljivdžija je dobro karikirao tu stravično ozbiljnu stvar: „Kada bi djeca znala šta žele da budu svijet bi bio pun kauboja i princeza. Ja sam htio da budem gusar. Sreća pa me niko nije ozbiljno shvatao i zakazao mi operaciju da mi izvade oko i odsjeku ruku.“ Tramp je najavio momentalno suspendovanje takvih zakona i sudski progon škola koje učestvuju u tome. Guverner Kalifornije Gavin Newsom kontrirao mu je najavivši promptno reagovanje kako bi se „zaštitio dostignuti stepen sloboda“ u Kaliforniji. Naravno da svaki pravi liberal smatra nedodirljivim i svetim pravo svakog čovjeka da određuje svoj identitet. Ali jasni su mehanizmi za konzumiranje tog prava: jedan od kardinalnih je punoljetstvo. Društvo ne smije uplivisati u to – ni prohibitivno, ali ni afirmativno.

Naročito iritantna u prethodnom periodu bila je politika glede ilegalne imigracije i multikulturalizma. Naravno da svaki pravi liberal (a rekli bi i svaki normalan čovjek) ne diferencira ljude po boji kože, naciji, vjeri i slično. Načelo hospitaliteta je jedno od bazičnih pravila liberalizma koje je još Kant apostrofirao. Ali „ilegalni“ ulazak u zemlju je, kako mu i samo ime kaže, stvar kršenja zakona, a ne politike. Još jedan naoko iznenađujući podatak sa američkih izbora je da je većina legalnih useljenika glasala za Trampa. Činjenica da vlade pojedinih zapadnih država tolerišu ilegalne migracije, a čini se i promovišu ih, opravdano budi sumnju i revolt. Le Pen je, na primjer, optužila EU da pokušava dekretom ukinuti milenijumske nacije u ime nekakve fake globalizacijske agende.

Cijena agresije

Mogli bi nastaviti prethodni niz do u nedogled. Ali poruka je jasna. Svako nasilje neminovno mora proizvesti otpor i reakciju. To se već uveliko događa „liberalima“. Najočitije se to vidi na političkoj sceni – gdje je uspon desničarskih pokreta, „tradicionalista“, „suverenista“ i slične bratije širom Evrope, kao i pobjeda Trampa u SAD, jasan pokazatelj otpora agresivnom nametanju liberalne agende. No još gore od toga je kulturni zaokret: sve više ljudi osjeća otpor prema liberalnim vrijednostima kao takvim, ne usljed samih tih vrijednosti, već usljed njihovog forsiranja. To je žalosna posljedica nedovoljno sofisticirane optike. Liberalni fundamentalizam ne samo da nije liberalan, tj. lažno se predstavlja, već je upravo generator najvećeg animoziteta prema liberalizmu.

Važno je razumjeti razliku: jedno je zahtjev za jednakim pravima, a sasvim drugo je tvrdnja da je jedan svjetonazor (pa bio on i liberalni) “jedini” ispravan, “moralan” i sl., a sve ostalo je nenormalno. Naravno da svaki pojedinac u društvu treba da ima ista prava.

 

Ali sasvim drugo je njegova prava forsirati. Jednako pravo za LGBT znači da oni imaju pravo na Prajd šetnju, kao što hrišćani imaju pravo na litiju ili navijači Zvjezde na kolektivni odlazak na utakmicu. Reći im “radite šta hoćete ali nemojte to javno propagirati” je diskriminacija u odnosu na ostale grupe čije se javno manifestovanje dopušta. Dakle tiranija većine. Ali sve više od toga je nasilje manjine nad većinom.

 

U suštini, ljudi u stvari nisu toliko protiv liberalizma, već protiv nasilja. Oni su manje protiv liberalnih svjetonazora, ali jesu, i trebaju biti, protiv njihovog agresivnog nametanja. Nije iznenađenje da takve autogolove koriste populisti i autokrate – i na Zapadu i van njega.

 

U nedavnom tekstu Frensis Fukujama ispravno konstatuje: „iskrivljenje liberalizma” kroz “uspon politike identiteta ili onoga što bi se moglo nazvati ‘woke liberalizmom’, kojem je … cilj zaštita užeg skupa marginaliziranih skupina: rasnih manjina, imigranata, seksualnih manjina i slično. Državna se moć sve više koristila ne u službi nepristrane pravde, već radi promicanja specifičnih društvenih ishoda za te skupine”. Njegova dijagnoza pogađa suštinu problema. Ali teško da stoji i crna prognoza: “američki izbori predstavljaju odlučno odbacivanje liberalizma od strane američkih birača”. Zapravo bi se moglo desiti upravo suprotno: odbacivanje lažnog ideala otvara prostor da se vratimo onom pravom. To, međutim, traži ozbiljan angažman liberalnih intelektualaca, i prije svega promjenu smjera borbe: sada urgentno pitanje nije više zaštita manjinskih grupa od šovinista i autokrata, i sl., premda to naravno i dalje jeste suštinska stvar, već raskrinkavanje grešaka u vlastitim redovima. A to je uvijek najteži dio posla.

februar 2025.

Prilikom korišćenja cijelog ili dijela teksta, potrebno je navesti ime autora i izvor sa kojeg ste tekst preuzeli (www.lobiranje.eu)