foto: FoNet Aleksandar Barda

Postoji trenutak u svakoj generaciji kada se dogodi neočekivano, gotovo civilizacijski pomak, i kada društvo shvati da je došlo vrijeme da se pogled usmjeri prema onima koji dolaze, ne prema onima koji odlaze. Srbija je taj trenutak dočekala ove godine, u danima kada su djeca i mladi izašli na ulice, ne kao razmaženi tinejdžeri tražeći prolazne modne trendove, nego kao glas nove političke zrelosti, nove etike i novog sistema vrijednosti.

Iako površno sve liči na Parisku komunu, na taj romantično-revolucionarni ideal koji uvijek lebdi negdje između mita i stvarnosti, ovaj pokret nosi jednu specifičnost: ovdje djeca nisu rušila grad, nego su ga čistila.

Samo u Srbiji vlast pokušava kriminalizovati jedine protestante na svijetu koji, kada se raziđu, ostave trg čistijim nego što su ga zatekli. Ako je ikada postojala moralna poruka koja se ne može potisnuti propagandnim spinovima, onda je to upravo slika mladih koji skupljaju smeće, brišu grafite i pakuju kese – jer njihova borba nije destruktivna, nego stvaralačka.

To su djeca koju su vaspitali borci za demokratiju iz devedesetih. Odrasla su uz očeve i majke koji su iskusili uličnu borbu, koji znaju šta je strah, šta je nepravda i šta znači preživjeti sistem koji se urušava. Nije zato slučajno što ova generacija pokazuje slobodu i neustrašivost koje podsjećaju na duh Petra Kočića, pjesnika i narodnog tribuna iz Krajine. Kao da su izišli iz njegovih stranica: neposlušni, hrabri, otresiti, s jasnim osjećajem za pravdu.

I upravo tom jednostavnom, ali nepokolebljivom pristojnošću, oni su pobijedili. Ne u brojevima, jer vlast uvijek manipuliše brojkama. Ne u političkim spinovima, jer ih ne zanima borba u blatu. Pobijedili su u onom najvažnijem: u srcima običnih ljudi.

Pobjedu su donijela dva ključna elementa: uporna, mekana snaga – ovo je generacija koja ne viče, nego stoji, ne prijeti, nego istrajava, ne ruši, nego gradi; pristojnost kao politička kategorija – u vremenu kada se psovka smatra argumentom, a uvreda ideološkom legitimacijom došla su djeca koja se izvinjavaju što stoje na ulici.

Kultura je ponovo postala politički čin. Jedna od najljepših posljedica ovih protesta jeste povratak kulture i umjetnosti u politički prostor. Pisac, muzičar, glumac ponovo su postali moralni kompas društva. Na ulici se recituje, pjeva, crta.

Umjetnost je opet dobila svoju izvornu svrhu: da bude otpor i svjetionik. Istovremeno, alternativni mediji su se pokazali kao jedina pouzdana infrastruktura informisanja. Dok su tradicionalni mediji gubili kredibilitet brže nego ikada prije, online platforme, mladi „streameri“ i građanski reporteri prenosili su događaje uživo, tačno, jasno i bez trikova. Stara medijska elita je pala, a nova nastala na trotoarima.

Ova generacija nije „pobunjena omladina“. Ovo je generacija koja vodi iza koje roditelji, po prvi put u dugom vremenu svjesno i ponosno, stoje. To je možda najveća društveno-tektonska promjena na Balkanu u posljednjih trideset godina.
Sve što se dogodilo u mjesecima iza nas vodi jednom zaključku kojeg vlast u Srbiji pokušava ignorisati, ali ga istorija nikada neće moći zaobići: Aktuelna vlast više nema društveni legitimitet. Ne zato što to kažu stranke, ne zato što to kažu analitičari, nego zato što to pokazuju djeca.

Najlogičniji, najčistiji i najdemokratskiji potez bio bi ostavka. Da se otvori prostor za novu političku etiku, novu generaciju, i za povratak ideje da je vlast servis građana, a ne njihov gospodar. Kad „djeca“ stanu na čelo kolone istorije, samo dvije stvari su izvjesne: društvo je već promijenjeno i povratka na staro više nema.

Djeca koju su vaspitali borci za demokratiju iz devedesetih danas predvode najčistiji i najpristojniji demokratski otpor u Srbiji, dokazujući da je budućnost zemlje već počela, samo to vlast još nije primijetila.

Ilija Trninić,

politički analitičar iz Banje Luke

 

Tekst preuzet sa www.danas.rs

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.