Nikola Milićević

Diplomirani psiholog

Projektni lider Instituta za populaciju i razvoj

 

„Ana Karenjina, nažalost, nije mogla da pronađe način da izdrži taj unutrašnji konflikt, što je na kraju rezultiralo njenim tragičnim izborom. Međutim, tu se Generacija Z razlikuje od nje, jer još uvijek ima potencijal da se izbori sa tim unutrašnjim disbalansom i uzme stvar u svoje ruke.“

 

Sve srećne generacije liče jedna na drugu, svaka nesrećna generacija, nesrećna je na svoj način. Smio bih da se zakunem da je nešto slično izašlo iz pera jednog od najuticajnijih svjetskih romanopisaca. E sad, zašto tekst započinjem baš ovom rečenicom? U kakvoj su vezi život i tragična sudbina Ane Karenjine sa Generacijom Z? Na prvi pogled apsurdno (vjerovatno i na drugi), međutim, hajde ipak da vidimo šta je to pisac (igrom slučaja ja, a ne Tolstoj), htio da kaže.

Generacija Z, poznata po odrastanju u doba ekstremne digitalizacije, kao takva oblikovana je internetom i konstantnim prilivom informacija. Za ovu generaciju, nasljednicu Milenijalaca, kažu da je rođena otprilike između sredine 1990-ih i ranih 2010-ih. Međutim, važno je napomenuti da mladi u Bosni i Hercegovini, uprkos dijeljenju sličnih digitalnih navika sa vršnjacima širom svijeta, odrastaju u potpuno drugačijem okruženju u poređenju sa svojom generacijom i vršnjacima u drugim razvijenim zemljama (tih godina nismo isto odrastali ja u Doboju i moj vršnjak u Londonu). Upravo te razlike, kako u dostupnim resursima, tako i kulturološkim okvirima, oblikovale su naš pogled na svijet.

E sad, šta je to zajedničko ovoj, na prvi pogled eklektici – spoju nespojivog. Ana Karenjina je simbol unutrašnje borbe i nepomirljivog nesklada između sopstvenih želja i spoljašnjih očekivanja. Njena sudbina nije samo tragični epilog, to je priča o osjećanju zarobljenosti u sistemu koji ne nudi dovoljno prostora za ličnu slobodu i izbor (poznato?). Glavna junakinja Tolstojevog romana, nije bila samo lik zaljubljen u pogrešnog čovjeka, ona predstavlja nesklad između ličnih težnji i rigidnih društvenih normi tog vremena. Njena odluka da se upusti u vezu koja je u suprotnosti sa normama tog vremena označila ju je kao autsajdera, iako je duboko željela da nađe sreću i autentičnost u svijetu koji joj je to uskraćivao. 

Slično tome, Generacija Z se suočava s pritiscima koji proizlaze iz njihovih sopstvenih težnji za autentičnošću i željom za promjenama, dok ih okružuje sistem koji kao da stagnira (kad kažem kao, mislim apsolutno). Ana je pokušala da pobjegne od društvenih okova i pronađe sebe, ali se nažalost izgubila u toj potrazi. Generacija Z se danas suočava sa sličnim izazovima („biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj…“). Uglavnom, mladi u BiH se suočavaju sa ograničenjima koja proizlaze iz složene političke situacije, manjka ekonomskih prilika i društvenih izazova koji svoje korijene vuku iz postkonfliktnog sistema.

Pa da krenemo. Koliko se Ana Karenj… pardon, koliko se mladi zapravo interesuju za politiku, naročito u politički kompleksnom društvu kakvo je Bosna i Hercegovina? Mnoštvo je faktora koji utiču na percepciju među mladima kada su u pitanju izbori i politički procesi generalno. U moru tih faktora, nekako na površini se nalazi nešto što bismo mogli da okarakterišemo kao nasljeđe nepovjerenja. Prosječna mlada osoba u BiH odrasta u porodicama, čiji su članovi izašli iz ratnih dejstava sa određenim traumama, postratnim razočarenjima, okruženi teškim socio-ekonomskim neprilikama.

Onda bi trebalo da se iznenadimo kada skoro 90% mladih u BiH nema nikakvog povjerenje u institucije te države (Saznajmo šta kažu mladi, Krovne organizacije mladih u BiH, 2021). Ovakvo nepovjerenje prema institucijama, svakodnevno se pojačava ograničenim promjenama na političkom polju. Mnogi iz ove generacije odrastaju sa osjećanjem da je politički angažman uzaludan, što bi se sa psihološke tačke gledišta moglo objasniti kroz prizmu „naučene bespomoćnosti“ – stanja gdje repetativna negativna iskustva navode pojedinca da vjeruje da njegova djela ne mogu ništa promijeniti. A naučena bespomoćnost proizilazi iz učenja po modelu, jer nije kao da ne slušamo svaki dan da se ovdje zaista ništa ne može promijeniti. Plus, na sve to, ovo nepoverenje dodatno pojačavaju pitanja korupcije, kriminala i nepotizma, o kojima se široko izvještava u medijima i često prožima u svakodnevnim razgovorima (a nije da nema razloga).

E sad, Generacija Z u BiH se nalazi na raskoraku između tradicionalnih vrijednosti koje proističu iz lokalnih kulturoloških identiteta sa jedne strane i progresivnih ideala s kojima se susreću dominantno u digitalnoj, odnosno online sferi. U fokusu ove generacije su pitanja poput zaštite životne sredine, rodne ravnopravnosti, ljudskih prava i drugih sveprisutnih sličnih tema koje su usklađene sa međunarodnim trendovima. Naravno da su tu i pitanja standardne egzistencijalne prirode, ali kojoj generaciju to nije bio primat?! Međutim, politički diskurs u BiH i dalje u svoj primarni fokus, uglavnom stavlja etničke podjele, nacionalne  tenzije, ostavljajući samim tim malo prostora za pitanja koja su prioritetna ovoj generaciji.

Ana Karenjina, nažalost, nije mogla da pronađe način da izdrži taj unutrašnji konflikt, što je na kraju rezultiralo njenim tragičnim izborom. Međutim, tu se Generacija Z razlikuje od nje, jer još uvijek ima potencijal da se izbori sa tim unutrašnjim disbalansom i uzme stvar u svoje ruke. Mladi su budućnost, mladi su sadašnjost, mladi su ovo, mladi su ono, sve su to istrošene floskule i puko slovo na papiru. Šta onda raditi? Reklo bi se, treba nešto mijenjati. Milion (prim. prev. autor pretjeruje i koristi hiberpolu kao sredstvo izražavanja lične frustracije) seminara, konferencija, radionica i čega sve ne za mlade, a osjećaj je da i dalje tapkamo u mjestu. Blagi napad panike dobijem, kada vidim panel diskusiju u kojoj, neću reći stari ali ne mladi ljudi raspravljaju o tome kako su mladi pasivni. E pa nisu mladi pasivni, nego ste vi dosadni. Ovo je generacija mladih ljudi koja je odrasla u digitalnom svijetu i traži nove načine učenja, uključivanja i izražavanja. Krenimo obrnuto, pa uzmimo za primjer sistem neformalnog obrazovanja, gdje se već 30 godina nismo pomakli od flipčart table i papira zajedno sa markerima (samim tim je valjda jasno zašto nisam htio da trošim riječi na formalno obrazovanje).

Neophodno je raditi na razvoju novih metodologija koje će ih stvarno zanimati, koristeći digitalna rješenja koja su dio njihove svakodnevice. Korišćenje interaktivnih digitalnih alata, simulacija, online platformi i drugih savremenih pristupa omogućilo bi mladima da se zaista povežu sa sadržajem, umjesto da se osjećaju kao pasivni posmatrači. Ova generacija želi konkretne alate i prilike koje odgovaraju tempu i tehnologijama njihovog svijeta, a ne povratak u formate prošlog vijeka. Ne daj se generacijo, ne daj se mladosti moja i stvar u svoje ruke!

„Ja ne mogu živjeti drugačije nego po srcu, a vi živite po pravilima“

-Lav Nikolajevič Tolstoj, „Ana Karenjina“.

 

avgust 2025.

 

Prilikom korišćenja cijelog ili dijela teksta, potrebno je navesti ime autora i izvor sa kojeg ste tekst preuzeli (www.lobiranje.eu)